Nijedna iskonska duhovna vrijednost nije odijeljena od društvene aktivnosti, pa se čak ni larpurlatizam koji je upravo zagovarao opozitnu ideju – umjetnost mora postojati isključivo radi umjetnosti i težiti bezinteresnoj ljepoti – nikada nije uspio osloboditi utilitarizma u književnosti i umjetnosti općenito. Tako, recimo, i najznačajniji zagovornici ovakvih teza, poput Teofila Gotjea, Edgara Alana Poa, Oskara Vajlda, Šarla Bodlera, Gustava Flobera i drugih, svoja najznačajnija djela koncipiraju na vrlo važnim društvenim stajalištima, promicanju ideologija i težnji utjecaja na društvene procese.

Ukoliko se sa razine svjetske literature spustimo na balkanski prostor koji markiraju isključivo nacionalni književni kanoni, najpovršnijim sagledavanjem vrlo lahko uočavamo da cjelokupan književni sistem svih naroda počiva na ideološkim temeljima profiliranja nacionalnog identiteta u rasponu od dokazivanja vlastitih posebnosti do različitih razina negiranja susjednih identiteta sa namjerom ili apsorbiranja njihovog duhovnog i kulturalnog naslijeđa ili apsolutnog negiranja postojanja. Ovakav pristup sveprisutan na balkanskom prostoru, nažalost, ima izuzetno negativne posljedice po književne i umjetničke dosege, pogotovu što iskonska literatura podrazumijeva prožimanje i komuniciranje kultura i civilizacija, jer se zaboravlja ne samo univerzalna funkcija umjetnosti već u drugi plan stavlja i cjelokupna njezina kvaliteta, dok pod snopovima svjetiljki dolaze sporedne, vrlo često i književno-estetski manje vrijedne karakteristike, što takvu duhovnost ograničava na regionalne i lokalne okvire. Naročito su takva protežiranja vezana za etički i estetski neuravnoteženu dominaciju nacionalizma i lokal-patriotizma kako samih autora tako i protagonista spomenutih ideoloških koncepata. Najdrastičniji primjer takvog dehumaniziranja umjetnosti jeste rigidno angažirana literatura u periodu pred, za i poslije Drugog svjetskog rata na prostoru bivše Jugoslavije, i to u njezina dva toka: službenom soc-realističkom i paraliterarnom, kako ga naziva Dunja Rihtman-Auguštin, ili divljoj književnosti, prema Ivanu Čolakoviću. Takva vrsta literature imala je isključivo političku namjenu i nije je skrivala, kao što uostalom svaki ideološki, politički, revolucionarni, militantni pokret upotrebljava književnost i umjetnost kao snažno agitatorsko sredstvo radi pridobijanja pristalica i ubitačno oružje u obračunu sa rivalima. Obično je takva literatura bezvrijedna ili na ivici književnog, pa je sama po sebi vrlo kratkog daha. Onog trenutka kada ideologija, režim ili neki pokret bude prevaziđen u društvu i ona odlazi na smetlište književne historije. Tako su, recimo, od desetina hiljada tekstova pisane i usmene književnosti iz perioda NOB-a i soc-realizma do danas preživjela tek pojedina djela, i to isključivo onih autora koji su sami po sebi kvalitativno nadilazili literarni diktat vremena i vlastitim umjetničkim dometom se izdigli iznad prosjeka općih tema, poput Ivana Gorana Kovačića, Skendera Kulenovića, Branka Ćopića, Oskara Daviča i Koče Racina.

Borba za kulturnu liberalizaciju šezdesetih godina XX vijeka dovela je do proklamativnog popuštanja stega oko umjetnosti, ali i obračuna sa pojedincima pod optužbom za skretanje s kursa, pa u najekstremnijim situacijama i direktno za nacionalizam u književnosti i umjetnosti, što se plaćalo ekskomuniciranjem, procesuiranjem, robijom, a u nekim slučajevima, mada to zvanično nikada nije potvrđeno, i likvidacijama. Komunističke vlasti su preuzele isti obrazac obračuna sa nosiocima slobodne intelektulane misli kakav je prema njima poduzimala Kraljevina Jugoslavija u periodu međuraća i zato im se, na neki način, dogodila ista sudbina da u kaznenim jedinicama proključa intelektualna misao i slobodarski duh njihovih neistomišljenika i za relativno kratko vrijeme ih nadjača i uništi. Ali, i taj slobodarski duh opet pada u istu zamku kao i komunisti nakom oslobođenja, jer preuzima rigidne obrasce, što dovodi do nesreća devedesetih godina i razgradnje jednog sistema vrijednosti i društva u cjelini čiju cijenu i danas svi, bez izuzetka, skoro podjednako plaćamo.

Suštinski, svi ovi procesi inspirirani su i ostvarivani kroz intelektualne, umjetničke i literarne obrasce – bilo naučne analize, projekcije i memorandume, bilo kroz reaktivaciju nacional-budničkih djela iz prošlosti ili promoviranja takvog književnog obrasca u savremenoj produkciji. Sve to dovodi do konačnog urušavanja mjerila estetske kvalitete umjetničkog djela, rušenja sistema vrijednosti i isplivavanja na površinu tzv. tresh-literature čiju promociju dodatno motivira sterilnost tendencija evropske i svjetske literature u globalističkim i antiglobalističkim tendencijama, odnosno jačanje desničarskih ideologija kao odgovor na morbidnost, ništavilo i promociju amoralnosti vodećih kreatora kulturne politike i svekolike destrukcije postojećeg društva od strane svjetskih moćnika.

Sva ova promišljanja zahtijevaju konkretnu obradu, zato ćemo u narednim brojevima nastaviti elaborirati ovu zahtjevnu temu kroz brojne primjere iz naše i svjetske literature i umjetnosti.

Glas islama 281, strana 4, Rubrika: Analiza, Autor: Dr. Jahja Fehratović

Podijeli