Narodni poslanik Muamer Zukorlić je za Diplomacy and Commerce govorio o svom djetinjstvu, izboru na mjesto muftije, ali i o tome kakve su šanse za održanje stabilnosti na Balkanu. Intervju prenosimo u cijelosti:

Kako je Vaše djetinjstvo uticalo na formiranje Vas kao ličnosti, Vaših stavova i dalji razvoj?

Rođen sam i odrastao u porodici sa jasno izraženim principima duhovnosti, tradicije. Porodica koja ima svoju tradiciju, vrlo brojne porodice koja ja živjela u zajednici. Kao dijete to nisam dovoljno razumio, sada vidim da je sav moj kapacitet zajedništva i za zajedništvo, sposobnost snalaženja u složenim sistemima, zapravo još tu posijan . Moj djed je bio najzaslužniji za moje obrazovanje, jer je on, zapravo, bio najučeniji čovjek u cijeloj okolici – on je bio imam. Bio sam u prilici da od svog ranog djetinjstva slušam izlaganja iz knjiga o vjeri, historiji.

Studirali ste u Alžiru i završili studije za samo tri i po godine. Recite nam nešto više o tome, otkud Alžir?

Nakon završetka osnovne škole, upisao sam srednju islamsku školu, medresu, u Sarajevu. Sa 15 godina sam otišao iz svog mjesta i to mi je bilo posebno iskustvo. To je bilo jedno novo kaljenje i zbog načina i dinamike života, ali i svojevrsnih izazova u internatu. Arapski jezik je tada bio moja ljubav i ja sam htio da studiram vani. Islamske nauke su nezamislive bez arapskog jezika, Kur'an je na arapskom jeziku, kao i većina literature, i shvatio sam da ne mogu dublje otići u upoznavanju islamskih nauka bez arapskog jezika. Znao sam da ću arapski najuspješnije savladati ako budem studirao na nekom arapskom unverzitetu . Tada su, kao i danas, vani mogla da studiraju samo djeca koja imaju jaku podršku sistema ili financijsku podršku porodice. Ja nisam imao te uslove, ali sam bio veoma voljan i sa svoja tri prijatelja smo odlučili da krenemo „grlom u jagode“.

Sa samo 23 godine došli ste na čelo Islamske zajednice. Kako je izgledao izbor baš Vas na to mjesto?

Studije sam okončao 1993. godine, upravo u godini haosa na Balkanu i u Jugoslaviji – rat je bio u Bosni, stanje u Srbiji očajno, u Sandžaku progoni. Moj prijatelj Alžirac mi je rekao: „Idi, vrati se svom narodu kada mu je teško. Ako se tamo desi tragedija u kojoj možeš izgubiti najbliže, onda je pitanje kakav ti je smisao života sa svim tvojim titulama.“. To je za mene bila moralna lekcija i tada sam odlučio da se vratim. Imao sam već dijete od godinu dana i tražio sam da mi se dopusti da predajem u medresi u Novom Pazaru, ali nisam očekivao da ću dobiti neku veliku šansu. Ipak sam počeo da predajem i bio sam presrećan. Raspadom Jugoslavije raspada se i jedinstvena Islamska zajednica i formira se Mešihat Islamske zajednice Sandžaka i tada je bilo potrebno birati poglavara te zajednice i muftiju. Imali smo dvije konkurentske grupe u Islamskoj zajednici i svaka je imala svog kanditata. One su bile antagonistički postavljene i nisu mogle da se dogovore o kandidatu, pa su odličili da delegiraju nekog ko ne pripada nijednoj frakciji. Ja sam tek bio došao sa studija i bio sam jedini koji nije pripadao nijednoj grupaciji. Izborom sam bio sam šokiran, ali i sam čovjek koji nikada nije bježao od izazova. Nisam bio svjestan šta me čeka, trebalo je sve graditi od nule. Tada sam rekao: „Ne znam koliko ću dugo biti muftija, ali budite sigurni da ću nastojati da budem pravi, koliko god da budem.“.
Bilo je jako teško, ali je bila velika čast jer je to jedinstveni slučaj u povesti te funkcije. Nisam mislio da će trajati, a čak 23 godine sam bio muftija. Više puta sam reizbran, ali sam 2007. godine postao glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji. Ponosan sam jer naš najbolji sistem islamske zajednice u širem regionu i Evropi, koja je shvatila da ne može biti ista kao ona iz 19. Ili 15. vijeka, već da mora biti institucija koja će pratiti izazove vremena. Shvatio sam da je ključ uspjeha zajednice obrazovni sistem. Tako smo formirali samostalnu medresu, nakon toga još dva ženska odjeljenja, pa 12 vrtića, a formirali smo i nova glasila. Poslije toga osnovali smo humanitarnu organizaciju, zatim osnovali Akademiju koja prerasta u Islamski fakultet, ali i svjetovni univerzitet. Mi smo jedina islamska zajednica koja je formirala svjetovni univerzitet.

Vjera nije nešto što je samo po sebi bitno ili samo po sebi dovoljno, već vrijednosni sistem čiji je kvalitet vaga količine dobra koje proizvedete za druge ljude. Kvalitet vaše vjere se ne mjeri po intenzitetu vaših obreda, već plodovi vjere treba da budu u društvu. Ono što ljudi čine dobro za svoju porodicu, a štetno za drugu, nije dobročinstvo nego partikularni interes koji u sebi ima nešto otrovno, nešto što nije dobro. Moja percepcija vjere i dobra je takva da ono što činite mora biti dobro za sve.

Zato sam smatrao da je dobro da omogućimo studentima iz Novog Pazara da studiraju u svom mjestu, da ne plaćaju stanove negdje drugdje. Nedostatak visokoškolske ustanove je eliminisanje svake šanse da se taj kraj razvija. Osnivanje tog univerziteta je pokrenulo lavinu razvojih događaja, priliv stanovništva, priliv novca… Time smo zaokružili sistem i postavili temelje jednog novog Sandžaka.

Pišete knjigu „Drevna Bosna“. Koja Vas je ideja vodila da napišete knjigu i možete li nam reći nešto više o samom njenom sadržaju?

Do četrdesete godine sam izbjegavao da pišem ozbiljne naučne materijale, jer sam shvatio da su oni koji su prerano pisali o ozbiljnim temama, bili prinuđeni da poslije određenog vremena odustanu od svojih stavova, da ih mijenjaju. Zato što čovjek sazrijeva bez obzira na aksiome i potrebna je zrelost da biste reprodukovali znanje i neke svoje spoznaje ponudili drugim ljudima. Posljednjih sedam godina intenzivno se bavim različitim sferama – etika, političke nauke, međunarodni odnosi…, ali knjiga, koja je već u štampi, je jedan interesantan materijal pod naslovom „Drevna Bosna“. Tragom jednog pitanja o vjeri starih Bošnjaka, posebno me je zainteresovao fenomen da su 1463. godine, kada je sultan Mehmed Fatih došao u Bosnu, u jednom danu oko 40.000 porodica primilo islam, dok su širom Balkana Osmanlije nailazile na razne otpore. Nisam se zadržao samo na vjerskoj historiografiji već sam temu proširio i na etnogenezu i na kulturu i na jezik. Nisam se zadržao samo na Bosni, već sam dotakao etnogenezu balkanskih naroda i došao sam do sjajnih otkrića da su balkanska kultura i balkanski narodi supstrati, tj. ne postoje etničko čisti balkanski narodi. Svi smo mješanci, samo je pitanje koji je stepen suprotnosti.

Šta biste posebno istakli za ovaj naš region, čitav Balkan, kakve su nam šanse za održanje stabilnosti? Imamo li istu genetiku i možemo li prihvatiti različitosti?

Moramo krenuti malo dublje, zato je meni bilo bitno da dotaknem korijene, etnogenetski i kulturološki. Važno je da definišemo i da počnemo da promovišemo zajedničke vrijednosti. Kao mali narodi na Balkanu, sa vrlo prepletenom etnogenezom i kulturom, vijekovima smo bili sluge raznim imperijama i tu stanuje korijen naše civilizacijske inferiornosti, jer od Ilirije – to je nekih 2500 godina do danas – nismo imali matičnu imperiju balkansku, već smo bili prostor koji je bio stalno okupiran od raznih imperija i za to vrijeme smo formirali jedan ipak služavski mentalitet, koji je jako negativan, jer onom ko je potlačen je uvijek lakše da udari na svoga nego na tuđeg. Tu se razvija virus etičke suprostavljenosti između Srba, Bošnjaka, Albanaca, Hravata. Mi ovo moramo riješiti percepsijski u našim glavama, među intelektualnim političkim elitama, i krenuti sa jednim novim talasom definisanja i afirmacije tih zajedničkih vrijednosti. Mi mnogo više imamo zajedničkog nego onog što nas razdvaja. Moja osnovna politička ideja je ideja pomirenja, koje sam definisao kao temelje mog političkog učenja i djelovanja. Bez iskrenog i temeljnog pomirenja, Balkan nema stabilnu budućnost. Pomirenje bi trebalo da ima dva principa, a prvi je jednak odnos prema stvarnim događanjima, posebno zločinima. Neka nauka istražuje tamo gdje postoji mogućnost nekog sudskog procesuiranja, jer nama je potrebna istina, pa makar bila gorka. Neka se i to odvija bez grča, bez antagonizama. Prošlost koju su obilježili mnogi zločini, ponekad i genocidnih razmjera, ne treba da bude naš pravac – izučavanje prošlosti treba da nam bude pravac za budućnost, u smislu naučene lekcije. Kada su politički odnosi u pitanju, pomirenje se zasniva na kompromisu, to je drugi princip pomirenja.

Sarađivali ste sa Zoranom Đinđićem, sada sarađujete sa ovom vladom. Postoji li nešto zajedničko u njihovoj politici?

Zajedničko je da je mom narodu i meni pružena ruka koju sam ja doživio dobronamjerno i prijateljski i kao šansu za nešto što godinama iščekujemo. To je da na čelu države imamo pojedinca ili grupu koji će imati državnički kapacitet da u svojoj retorici i svom praktičnom djelovanju dokažu svim građanima da je ovo njihova država. Ja mogu da zastupam svoj narod dostojanstveno ukoliko svojim političkim djelovanjem omogućim i pomognem da oni personalno i kolektivno budu bezbijedni u ovoj državi, da ne budu drugačije tretirani jer su manjina i jer su drugačiji po vjeri ili etnički. To je naš suštinski zahtjev. Kod Zorana Đinđića sam naišao na puno razumijevanje koje je imalo nevjerovatno pozitivnu dinamiku, a kao rezultat toga je nastao Internacionalni univerzitet u Novom Pazaru, kao projekat razumijevanja. Dolaskom Aleksandra Vučića na vlast, mi dobijamo novu šansu, sa nešto manjom dinamikom nego što se to dešavalo 2001. ili 2002. ali u istom smjeru. Moji sunarodnici u Sandžaku i u Srbiji prepoznaju tu priliku, uz sve što opterećuje te odnose, bilo ideološki ,bilo politički, socijalno ili ekonomski. Na toj osnovi sam zapravo postigao sporazum sa premijerom Vučićem o ulasku dva narodna poslanika iz političke partije kojoj pripadam u vladajuću većinu. Krećemo se naprijed, zidamo kamen po kamen nove budućnosti.

Izvor: Diplomacy and Commerce

Podijeli