Septembar, 2017. godina. Jesenji vjetar i puste ulice. Tišina obuzima kosti. Jeza kao promaha. Poneka klupa u parku zauzeta. Jesenjim lišćem. Na ulici dijete sa ruksakom većim od njega užurbano ide kući. Iza još dvoje, troje. I opet pustoš, i opet tišina. Školske klupe poluprazne. U stanovima  nema svijetla. Poneko staro lice kroz prozor autobusa sumorno gleda na grad. Pa onda opet sve umukne. Pitam se koji je ovo grad?
Priboj, septembar, 2017. godine. Gdje su svi otišli? Koji su to putevi kojima idu naši Pribojci? Ako krenem i ja da li ću imati pravo da se vratim, da li će me tamo iko čekati? Pogledajte! Osjetite! Zaplačite! Nije sramota. Onaj ko plače nad svojim je pobjednik. Onaj koji ode otišao je tužan jer  nije imao ko da ga isprati. Prođu dani a da ne vidim lica poznatih ljudi. Svaki dan saznam da je neko otišao iz grada, a njegovo odsustvo se osjeća danima, mjesecima i duže. Zašto? Zar je bitnije da grad gubi nego da se u njemu rodi nada? Ima li nade? Čuje li iko? Srećem ponekad magistre pravnih, ekonomskih, filoloških nauka, jure konkurse za rad u marketima. Kažu treba im veza. Doktori nauka čekaju na birou, rade kao recepcioneri, promoteri, čuvaju djecu i stara lica. Nekoliko koraka kasnije  čujem “Kad ideš za Njemačku?” Čim položim njemački, mislim da ću i ostati. Poslije toga:” Gdje ti je ćerka, ne viđam je?” “Udala je se prošlog mjeseca, otišla je u Njemačku, šta će ovdje, nema posla.” A dokle će ići u Njemačku, u druge zemlje, u tuđinu? Kako dišu tamo? Kako uče djecu, koji jezik djeca govore? Misli li se iko vratiti  i zašto NE?
Sve su ovo pitanja na koja nema odgovora. Evo već godinama tako! A da radimo na sebi? Da zaposlimo omladinu? Da ne damo našim ljudima da odlaze od nas, jer Bože, pa zar nisu naši? Gdje su svi silni i obećani poslovi. Prohujalo s vihorom. Zašto? Do kada ću ja moći da budem ovdje? Hoću li imati od čega da živim ili ću tražiti posao u drugoj zemlji, i to onaj za koji nisam obučena? Šta nam je sa mladim prosvetarima, pravnicima, doktorima? Ne mogu li imati priliku da se pokažu u svom poslu, zar NA MLAĐIMA SVIJET NE OSTAJE? Toliko govorimo  a tako malo činimo. Toliko želimo a tako malo imamo. Ko šuti? Ko ne da? O čemu je riječ u ovom malom gradu na obalama Lima. Ja volim Priboj. Voli li on mene?

Ako mislite na sebe, mislite i na ljude oko sebe. Ono smo što dajemo, što poklanjamo. Pomozi da ti se pomogne. Spriječi da ne zaboli. Učini da se ne pokaješ. Zapamti  svako ima svoj odraz u ogledalu. Jedan jedini. A stvarnost je puna nekakvih nazovi lica. I maski. I ljudi. Bezličnih.

Autor: Larisa Karaosmanović

Podijeli