Pravo na vjerske slobode, poštovanje savjesti i uvjerenja se mogu naći u ustavnim porecima društava sa demokratskim uređenjem i međunarodnim i regionalnim instrumentima za zaštitu ljudskih prava i sloboda. Pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti utvrđeno je u najznačajnijem međunarodnom dokumentu: Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (član 18) iz 1948. godine utvrđuje slijedeće: „Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere ili ubeđenja i slobodu da čovjek bilo sam ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, manifestuje svoju vjeru ili ubeđenje putem nastave, vršenja kulta i obavljanje obreda“.
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine u članu 18 definiše oblast vjerskih prava: „Svako lice ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti. Ovo pravo podrazumjeva slobodu ispovedanja i primanja vjere ili ubeđenja po svom nahođenju, kao i slobodu da tu vjeru ili ubeđenje ispoljava pojedinačno ili zajedno sa drugima, kako javno, tako i privatno, kroz kult, vršenja vjerskih i ritualnih obreda i vjeronauku.“
Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u članu 9 propisuje slijedeće: „Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti; ovo pravo uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja i slobodu čovjeka da, bilo sam, ili zajedno s drugima, javno ili privatno, ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom, propovijedi, običajima i obredom“.
Ustav Republike Srbije u članu 43 definiše pravo na slobodu vjeroispovijesti: „Jemči se sloboda misli, savjesti, uvjerenja i vjeroispovijesti, pravo da se ostane pri svom uvjerenju ili vjeroispovijesti ili da se oni promjene prema sopstvenom izboru. „Zakon o crkvama i vjerskim zajednicama (“Sl. glasnik RS”, br. 36/2006) u članu 1 razrađuje i šire definiše slobodu vjeroispovijesti, „Svakome se, u skladu sa Ustavom, jemči pravo na slobodu savjesti i vjeroispovijesti. Sloboda vjeroispovijesti obuhvata: slobodu da se ima ili nema, zadrži ili promjeni vjeroispovijest ili vjersko uvjerenje, odnosno slobodu vjerovanja, slobodu ispovjedanja vjere u Boga; slobodu da se pojedinačno ili u zajednici sa drugima, javno ili privatno, ispoljava vjerovanje ili vjersko uvjerenje učestvovanjem u bogosluženju i obavljanjem vjerskih obreda, vjerskom poukom i nastavom, njegovanjem i razvijanjem vjerske tradicije; slobodu da se razvija i unapređuje vjerska prosvjeta i kultura.“
Prema tome, intrumenti ljudskih prava u cjelini gledano sadrže odredbu o pojedinačnoj i kolektivnoj slobodi misli, savjesti i vjeroispovijesti kao i zabranu diskriminacije po osnovu vjeroispovijesti ili uvjerenja. Također je važno naglasiti da postoji opća zabrana diskriminacije jer je predviđeno da će se svako pravo koje zakon predviđa ostvariti bez diskriminacije po bilo kom osnovu kao npr. polu, rasi, boji kože, jeziku, vjeroispovijesti, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili društvenom porijeklu ili drugom statusu.

Dr. Ferid Bulić

Podijeli