U dnevnom listu „Blic“ od 14. 08. 2021. godine na strani 6, objavljen je tekst dr. Orhana Dragaša naslovljen „Sandžak izlazi iz tunela“ a pod markom „Međunarodnog instituta za bezbednost“ (MBI) u kome na vrlo stereotipan način pristupa složenoj situaciji u Sandžaku s posebnim fokusom na najnovija događanja i tezama kojima relativizira sudionike nemilih događaja, pokušavajući za trenutačnu situaciju podjednako optužiti sve političke subjekte u ovom dijelu države i umanjiti krivicu ili, pak, amnestirati stvarne inspiratore, nalagodavce i izvršitelje kriminalnih djela. Ovo je vrlo opasan i pristrastan pristup koji može utjecati na širu sliku javnosti o svemu što se zbiva, te je, uslijed toga, neophodno ukazati na činjenice koje same po sebi govore ko je, koliko i kako kriv za sve što se događalo i događa u Sandžaku.

Dragaš svoju „ekspertsku“ analizu ispred MIB-a započinje općim stereoptinim mjestima o percepciji Sandžaka kao tempirane bombe, mirnom ali nestabilnom kraju, području s posebnim potrebama i bezbjednosnim rizicima koje se koristi kao babaroga prema vlasti u Beogradu i sredstvo ucjena radi stjecanja privilegija i udjela u vlasti, što je uzrok unutarnjih osvajačkih ratova sandžačkih političara i glavni razlog lošeg imidža ovog prostora. Naravno, dio ovih ustaljenih fraza može biti djelimično tačan u općoj ocjeni ugrožene bezbjednosti građana, a sve ostalo su konstrukcije koje nemaju utemeljenja i služe radi prikrivanja stvarnog stanja, posebno uzroka i posljedica takve kombinatorike.

Prvo, tačno je da postoje tri politička subjekta Bošnjaka u Sandžaku i da sva tri imaju jasno profilirane ideološke i metodološke pristupe biračkome tijelu. Međutim, ogromna je razlika među njima. Sulejman Ugljanin i Rasim Ljajić su na političkoj sceni od devedesete godine, i od tog perioda su naizmjenično bili dio republičkih i lokalnih vlasti. I ako analiziramo genezu njihovog nadmetanja za te povlastice i poluge moći, za njih može odgovarati matrica koju Dragaš nudi, jer sva bezbjednosno rizična dešavanja na ovom području bila su u njihovoj režiji i direktnom učešuću, počevši od ranjavanja prolaznika prof. Ćamila Jukovića 2004. godine u obračunu aktivista SDA i SDP-a sa posljedicama trajnog invaliditeta nepokretnosti; preko ubistva Ruždije Durovića kandidata SDA za odbornika u SO Novi Pazara na biralištu od strane aktivista SDP-a 2006. godine; bacanja bombe na porodičnu kuću Hajrović u Novome Pazaru, aktivista SDA, od strane aktivista SDP-a, 2006. godine od čijih posljedica je jedna osoba poginula a druga teško ranjena; pokušaja likvidacije Aldina Dika Dolovca u centru Novog Pazara od strane aktiviste SDP-a i zapošljenika GU Novi Pazar I. Zejnelovića 2013. godine; pokušaja likvidacije i ranjavanje slučajne prolaznice pred Policijskom Upravom Novi Pazar od strane aktivsta SDP-a H. Ahmetovića i njegovog sina marta 2021. godine; kidnapovanja i mučenja direktora Tehničko-poljoprivredne škole u Sjenici Alena Tahirovića marta 2021. godine i, na kraju, brutalne likvidacije novinara Edina Hamidovića avgusta 2021. godine od strane zloglasne kriminalne grupe Latovića, aktivista SDP-a čiji su članovi najuže porodice funkcioneri SDP-a u Sjenici.

Što se dešavanja na stadionu tiče, koje Dragaš u dobrom dijelu svoje analize tretira, opće je poznato da postoje dvije navijačke grupe „Torcida Sandžak“ konstruirana od strane SDA i „Ekstremi“ finansirani i direktno podređena SDP-u. Treće organizirane navijačke grupe nema niti je ikada bilo.

Kako se vidi iz predočenog, akteri svih ovih zločina sa enormnim rizicima po opću bezbjednost i najtežim mogućim ishodom povezani su sa aktivistima i funkcionerima SDP-a Rasima Ljajića i SDA Sulejmana Ugljanina. Za razliku od njih, SPP i akademik Muamer Zukorlić godinama vodi borbu protiv svih oblika kriminala, o čemu je čak, nakon serije javnih tribina i objavio knjigu „Izolacija kriminala temelj opstanka društva“ 2012. godine , a naročito posljednjih pet godina, direktno, javno i beskompromisno sa pozicije narodnog poslanika i potpredsjednika Skupštine Republike Srbije ukazuju na sve bezbjednosne probleme i spregu kriminala sa političkim moćnicima, te dijelovima policije, tužilaštva i sudstva koji im nude zaštitu i zahtjeva od državnih organa da se obračuna sa njima. Pa, Orhane, mogu li biti svi isti i podjednako odogovorni?

A kada je u pitanju, siromaštvo u Sandžaku, ono je posljedica dva tužna procesa tranzicije. Jedan je katstrofalna privatizacija svih privrednih subjekata nakon 2000. godine u kome su direktnu korist i ključne uloge imali SDP Rasima Ljajića sa pozicije republičkih vlasti i SDA Sulejmana Ugljanina koji je držao poluge loklanih vlasti. Cijela država se zgrožavala scenama odsijecanja i jedenje prsta Zorana Bulatovića, predsjednika udruženja tekstilnih radnika „TK Raška“, 2009. godine; zakucavanja zahrđalog eksera u ruku radnika „Iskre metala“ Halka Društinca 2011. godine; štrajkova glađu i raznih protesta radnika Holdinga „Vojin Popović“ te nastraja funkcionera GU Novi Pazar i SDP-a na njih. A šta je radio Zukorlić tada? Posjećivao obezvrijeđene radnike, molio da prekinu štrajkove glađu kako ne bi ugrožavali živote, pomagao njima i njihovim porodicama. Pa, Orhane, zar mogu svi ovi biti isti?

Druga je ekspanzija privatnog poduzetništva u Sandžaku koja je uništena prljavim novcem od narko-poslova, organiziranog kriminala i svih vrsta lopovluka. Ko se javno suprotstvaljao tome? Opet, Zukorlić, Orhane, nebrojano puta i na svakom mjestu – i oni ti izgledaju isti?

Kada je u pitanju, politička ideologija, sva tri subjekta nude svoje koncepte. SDA, kao recidiv devedesetih, nacional-populizam na kome hrani preostali dio članstva koji je iz dana u dan tanji, SDP proklamira neokomunističku ideologiju satkanu od ličnih interesa i kameleonskih prilagođavanja svakoj idoelogiji koja je nosilac republičke vlasti, a SPP ima svoju autohotnu politiku, satkanu na realnom konceptu, borbe za čovjeka i idejom okupljanja oko zajedničkih vrijednosti, uz ispravljanje nepravdi spram Sandžaka i Bošnjaka. Jedinstven koncept politike „i-i“ koji je utemeljen na principima uvažavanja drugog i drugačijeg i jednakopravnosti svih građana bez obzira na vjersku, nacionalnu i rasnu pripadnost i podrazumijevanje rješavanja sandžačkog pitanja na korist svih, i država Srbije i Crne Gore, i naroda Bošnjaka, Srba i Crnogoraca, kao evropske prekogranične regije bez zadiranja u ustavne i teritorijalne integritete bilo kog subjekta a na korist svih. Pa, Orhane, je li ti i dalje izgledaju svi isti?

Na koncu, odgovornost se mjeri i snagom utjecaja u izvršnoj vlasti. Posljednje tri decenije udio u republičkoj i loklanu vlasti u Sandžaku obnašali su Ugljanin i SDA  (ministar u više vlada i više od jedne decenije naVlasti u Novom Pazaru) i Ljajić i SDP (20 godina minstar i više od deceniju na vlasti u Novom Pazaru i kontrolom 45 ispostava republičkih institucija). Zukorlić je tek posljednjih pet godina aktivni sudionik političkih procesa sa učešćem u parlamentarnome životu, skupštinskoj većini bez ijednog resornog zaduženja u izvršnoj vlasti. Lakalni budžeti, republički budžet na raspolaganju su uglavnom SDP-u i SDA, a narad je bivao sve siromašniji, u bezizlaznoj situaciji, bijedi i neimaštini. Bez poluga vlasti, Zukorlić je još 2010. godine osnovao vakufske kuhinje u svim sandžačkim gradovima gdje se dnevno hrani preko tri hiljade korisnika svih nacionalnosti.

Ovako bismo mogli redati do u nedogled, a još nismo zašli ni u infrastrukturne projekte i obrazovne sisteme, opet bi činjenice govorile za sebe: Nisu svi isti, Orhane! Ne mogu se čak ni porediti, jer ako se sjetite samo Ljajićeve izjave prilikom prelaska iz tabora demokrata i Borisa Tadića, poslije kraha na izborima, i priključenja SNS-u da to čini jer bi ga u protivnom Zukorlić zbrisao sa političke scene a njegova partija se svela na razinu NVO, gdje se vodi isključivo ličnim i partijskim interesima, Ugljaninovih hvalospjevova Republici Srbiji i SNS dok je bio dio repuličke vlasti i optuživanja države i SNS-a nakon izlaska iz nje, i Zukorlićevog Sporazuma sa SNS-om u kome se insistira na rješavanju strateških problema koji opterećuju odnose Srba i Bošnjaka i otklanjanju višedecnijskih nepravdi prema Sandžaku u pogledu infrastrukturnih i investicionih projekata a na uštrb funkcija u izvršnoj vlasti – opet ćete doći do istog zaključka: Nipošto nisu ni slični a kamoli isti, Orhane!

Nisu ni približno, jedni su uništili Sandžak (podjednako i Bošnjake i Srbe), doveli ga na rub opstanka, učinili bezbjednosno nesigurnim i trusnim područjem, siromašnim i obezvrijeđenim, stavili ga u ralje organiziranog kriminala i terorista, a drugi se decenijama bore protiv toga, jer vjeruju da je ovo prostor dobrih i poštenih ljudi, bogat prirodnim resursima i geostrateški pozicioniran, prepleten kulturama i tradicijama, dovoljno širok za sve, prostran za svakoga dobronamjernika koji samo treba ozdraviti od loših politika povezanih s kriminalom i korupcijom i dati šansu mladim i talentiranim ljudima da se iskažu i od njega naprave mjesto u koje se vraća i dolazi, mjesto velikih i jednakih mogućnosti.

I zato, Orhane, treba reći da nikada nisu bili, nisu ni sada niti će ikada biti svi isti!

Narodni poslanik

Potpredsjednik GOPAK-a za R. Srbiju

Potpredsjednik Stranke pravde i pomirenja

dr. Jahja Fehratović

Podijeli