Redžepović: SDA i SDP će zajedničkim snagama razoriti ono što je ostalo od Tutina
18. Augusta 2017.Dr. Fehatović u Skupštini Srbije o privatizacijama sandžačkih poljoprivrednih giganata
24. Augusta 2017.KNJIŽEVNOST U POLITICI I POLITIKA U KNJIŽEVNOSTI – IV
Na matricama triju u prethodnome tekstu tretiranih modela himni (Britanska kraljevska himna, Internacionala i Američka himna) nastajale su skoro sve himne država od XIX vijeka do danas. Za prostore Balkana, osobito slavenske i slavenizirane narode, važnu ulogu, pored njih, imale su i dvije budnice s kraja 18. i prve polovice 19. stoljeća. Riječ je o poljskoj himni Jeszcze Polska nie zginelapoznatoj i kao Mazurek Dąbrowskiego Józefa Wybickoga i Hej Slowáci, odnosno Duh slavjanski, ili u našoj varijanti Hej Slaveni slovačkog pjesnika Samuela Sama Tomašika.
Poljska je nakon višestoljetnih iscrpljujućih ratova sa Osmanlijama, u toku 18. vijeka postala lahak plijen za okolne države, što je dovelo do njezine okupacije i podjele, prvo 1772. godine između Ruskog carstva, Prusije i Habzburške monarhije, zatim 1793. između Ruskog carstva i Prusije, te konačno 1795. godine iznova između ova tri carstva. Mnogi ugledni Poljaci i pripadnici vojnog establišmenta, koji su se dugo opirali okupatorima, na posljetku su emigrirali u druge države. Dobar dio ih se sklonio u Francuskoj i priključio Bonapartinim legionarima u njegovim pohodima i invazijama.
Poljski legionari su pod zapovjedništvom generala Jana Henryka Dąbrowskog učestvovali u Napoleonovoj invaziji na Sjevernu Italiju 1797. godine. Iako poraženi i izbjegli iz domovine, nisu gubili slobodarski duh. Pokušavajući kroz tradiciju da okrijepe narodno biće, često su izvodili mazurku, nacionalnu folklornu poljsku igru. Za potrebe jačanja patriotskog duha, u nadi da će Dąbrowskovi legionari osloboditi Poljsku od okupatorskih sila, u ritmu mazurke, političar i pjesnik Józef Wybicki skladao je tekst budnice kojim se poziva general Dąbrowski da sa legionarima maršira prema Poljskoj i sabljom oslobodi domovinu. Ova budnica je, uslijed velikog broja poljskih migranata, vrlo brzo pronijeta Evropom, a kao svoju prihvatili su je i drugi slavenski narodi. Njena popularnost naročito je porasla u ustancima tridesetih i šezdesetih godina 19. stoljeća, kada dobija snažnu artikulaciju diljem Evrope i biva glavna motivaciona snaga okupljanja poljskih patriota u borbi za oslobođenje i povraćaj vlastite države. Kao takva, Mazurka Dabrowskiego prerasta u nacionalnu i državnu himnu Poljske.
Jeszcze Polska nie zginęła, Jošte Poljska ni propala,
Kiedy my żyjemy. dok mi živimo.
Co nam obca przemoc wzięła, Što god nam sila strana otela,
Szablą odbierzemy. vratit ćemo sabljom.
Marsz, marsz Dąbrowski, Stupaj, stupaj, Dąbrowski,
Z ziemi włoskiej do Polski. od Italije do Poljske.
Za twoim przewodem Pod tvojim vođstvom
Złączym się z narodem. ujedinit ćemo se s narodom.
Przejdziem Wisłę, przejdziem Wartę, Preko Vistule, preko Warte,
Będziem Polakami. Bit ćemo Poljaci.
Dał nam przykład Bonaparte, Dao nam je primjer Bonaparte
Jak zwyciężać mamy.. kako trebamo pobijediti.
Marsz. marsz…
Jak Czarniecki do Poznania Kao Czarniecki do Poznańa,
Po szwedzkim zaborze, poslije Švedskog potopa,
Dla ojczyzny ratowania zbog rata za domovinu
Wrócim się przez morze. vraća se preko pučine.
Marsz. marsz…
Już tam ojciec do swej A kad tamo, otac svojoj Basii,
Basi Mówi zapłakany – veli plačući:
Słuchaj jeno, pono nasi “Slušaj samo, kao da naši
Biją w tarabany sviraju vojne bubnjeve.”
Marsz. marsz..
Obzirom da se većina slavenskih naroda nalazila u sličnom ili gorem položaju od Poljaka, ova pjesma postaje ne samo izuzetno popularna diljem slavenskog svijeta već i inspiracija nastanka budnica i himni drugih naroda, kao recimo ideologu ilirskoga pokreta Ljudevitu Gaju za himnu Još Hrvatska ni propala – o čemu ćemo govoriti u posebnom odjeljku kada budemo tretirali himničnu tradiciju hrvatskog naroda. Međutim, u njenom duhu nastaje i najpopularniji slavenski himnični tekst Duh slavjanski ili pozantiji kao Hej Slowaci, odnosno u konačnoj verziji Hej Slaveni, koju je u zanosu panslavističkoga pokreta 1834. godine napisao Samel Tomašik u Pragu.
Tomašik u to doba, student teologije i historije na Univerzitetu u Berlinu, bio je pripadnik panslavističkog pokreta koji se u 19. vijeku javio kao pokušaj otpora slavenskih naroda snažnom talasu germanizacije. Prag koga su svi Slaveni, naročito Slovaci, doživljavali duhovnim i kulturnim središtem svih Slavena, u to doba bio je izložen snažnoj germanizaciji i već se skoro samo njemački jezik mogao čuti na ulicama i u zvaničnoj komunikaciji. Prema vlastitom svjedočenju, Tomašeka, koji je na putu ka Berlinu svratio u Prag, prijatelji su odveli u teatar gdje se svega jednom nedjeljno davala predstava na češkom jeziku, a svim ostalim danima isključivo na njemačkome. Zgrožen sablasno praznom salom, Tomašeku je proradio prkos te je na melodiji, ritmu i rimi spomenute poljske pjesme na češkome jeziku napisao budnicu prvotno je nazvavši Slowenska reč, a kasnije je preimenovavši u panegirični naslov Na Slovany/Slovenima. Pjesma je već 1836. godine izvođena na svim javnim i kulturnim rodoljubnim manifestacijama u Češkoj i Slovačkoj, da bi punu afirmaciju dobila 1848. godine na Prvom sveslavenskom kongresu, također održanom u Pragu. Upravo je ovaj kongres na kojem su se okupili intelektualci, kulturni radnici, političari i druge javne ličnosti iz većine slavenskih zemalja s idejom ujedinjenja svih Slavena u otporu rigidnoj germanizaciji i mađarizaciji te stvaranju sveslavenske nacije, učinio da Tomašekova pjesma vrlo brzo dobije notu internacionalizma kroz adaptaciju na većini slavenskih jezika u kojima postaje što zvanična što nezvanična nacionalna himna. Stoga je prvotna autorizovana verzija pjesme koju ovdje donosimo važna, jer predstavlja jedini original u mnoštvu varijanti:
Hej Slowáci! geště naša Slowenská řeč žige,
Pokud naše wěrné srdceza náš národ bige.
Žige, žige, duch slowenský, bude ži na wěky,
Hrom a peklo! márne wašeproti nám gsaú wzteky!
Hej Slovaci, još naša slavesnka riječ žije
Dok god naše vjerno srce za naš narod bije
Živi živi duh slavenski, živjet će vjekovma
Grom i pakao zalud protiv nas udaraju
Gazyka dar swěril nám Buh, Buh náš hromowládný,
Nesmi nám ho tedy wyrwana tom swětě žádný!
I nechat ge tolik lidi, kolik čertu w swětě,
Buh ge s námi: kto proti nám, toho Parom zmete.
Bog nam je dao dar jezika, Bog naš vlasnik groma
Niko na nam na ovom svijetu ne može ništa
I neka ih svi ti ljudi koliko ih ima u Paklu svijeta
Bog je s nama, ko je protiv nas toga Parom smete.
Nechat také se nad námihrozná bauřa wznese,
skalá puká, dub sa lámezemě at se třese:
My stogime stále pewně, gako muři hradné:
Černá zem pohltj toho, kdož odstaupi zrádně!
Nad nama se strašna bura nadnijela
Razbijene stijene, hrast se lomi, zemlja se trese
Mi stojimo postojani kao zidine grada
Crna zemlja prekrila onoga ko odustane.
Tomašek je pred smrt 1885. godine, priređujući knjigu izabrane poezije, dao konačnu autorizaciju svoje himne u kojoj je glavna razlika od prvotne početna invokacija, gdje umjesto Hej Slowáci stoje riječi Hej Slovane (Slaveni).
Kod južnih Slavena prvo je prevedena na slovenski jezik u verziji Hej Slovenci, iako tu činjenicu osporavaju pojedini srpski i hrvatski izvori, odakle je u doba ilirskoga pokreta prostrujala ka Hrvatskoj i pjevana u više varijanti: Duh slavjanski, Duh ilirski, Duh hrvatski, Pěsma domorodna, Oj Iliri i O(j) Hrvati, dok je muziku za njenu južnoslavensku varijantu komponovao Vatroslav Lisinski.
Himna Hej Slaveni u lomovima s kraja 19. i početka 20. stoljeća, kada su se slavenski narodi često nalazili na suprotnim stranama u ratovima velikih sila, služila je kao znak raspoznavanja, tako su se, recimo, sporazumijevali Česi i Slovaci moblizirani na strani Austrougarske sa Rusima 1914. godine u Odesi, dajući signal Rusima da žele da se predaju i bore sa njima protiv Austrougara. Ali su Rusi u prvom mahu prepoznali melodiju poljske himne i dočekali ih vatrom. Ili u Cerskoj bici avgusta 1914. godine kada se istim stihovima 28. češki puk javio srpskoj vojsci, koja ih nije odmah razumjela, pa na njih ispalila vatru, dok Česi, iako su listom ginuli, nisu uzvraćali.
Prilikom stvaranja Kraljevine SHS i Jugoslavije, u duhu rađanja jugoslavenstva, Tomašekova himna dobija posebno mjesto u zvaničnoj štampi i postaje dominantnim himničnim tekstom, što će doprinijeti da je za vrijeme Drugog svjetskog rata u jednoj od njima bliskih verzija kao vlastitu himnu pjevaju i partizani, i ustaše i četnici. Možda je i to razlog što se u poslijeratnoj Jugoslaviji nekoliko puta raspisuje konkurs za novu himnu, jer su ideolozi Jugoslavije osjećali da ova pjesma ne servisira u potpunosti njihove ciljeve, pogotovu ukoliko se uzme u obzir Tomašekov izvornik u kome se spas, snaga i nadahnuće za borbu traži i očekuje od Boga, na koga se Tomašek, kao dijete svećenika i sam budući svećenik, jedino i oslanja. O ovom i drugim detaljima pisat ćemo u narednim tekstovima, nakon što hronološki sagledamo himnične tekstove nastajale na ovom prostoru tokom 19. i u prvoj polovni 20. vijeka kod svih balkanskih naroda. Na koncu, treba još kazati da Tomašekova himna zbog svog panslavenizma nikada nije postala zvaničnom himnom Slovačke, iako ju je narod takvom doživljavao. Za zvaničnu himnu slovačke odabran je teskt Na Tatrou se blýska/Na Tatrama sijeva Jana Matuška nastala 1844. godine, koja je izuzetne simpatije slovačkog naroda zadobila tokom bune 1848/49. godine.
Panslavistička ideja, poriv za osamostaljenjem od velikih sila i stvaranjem nacionalnih država prenijet će se sa zapadnih na južne Slavene, otuda će većina budničkih i himničnih tekstova Slovenaca, Hrvata, Srba, a u najmanjoj mjeri Bošnjaka, biti inspirirana upravo ovim dvjema pjesmama, o čemu ćemo pisati u slijedećem nastavku.
Glas islama 284, strana 22-23, Dr. Jahja Fehratović