Piše: Atifa Šaljić

Pročitah jednom davno “Hvala Bogu na svakom stanju,  pa i na ovom.” Ja sam samo jedna osoba među sedam milijardi ljudi, koja eto, voli komentarisati ono  čime se ne slaže. Lijep  je osjećaj kada ti neko priđe, uputi riječi poštovanja zbog nečega što radiš, zbog nečega što stvaraš. Uvijek imam vremena za rad! Svoju, nazovimo upornost, također koristim da vratim osmijehe na lica, svojih najmilijih i ljudima koji me okružuju. Pokretačica sam nekoliko vrlo uspješnih humanitarnih akcija, koje su uspješno privdene kraju.

Volim reći da potičem iz  radničke porodice. Moj rahmetli  babo je za svoj fizički rad nagrađivan na državnom nivou bivše Juge, možda sam povukla na njega.

Inspiraciju tražim u stvarima koje nam se svakodnevno dešavaju i situacijama sa kojima se svaka osoba susreće,  barem jednom ili više puta u životu. Počela sam se baviti humanitarnim radom s ciljem da   pokažem  široj javnosti odnos ljudi prema životu iz neke druge perspektive.

Sve je prolazno u ovom svijetu, pa tako i lajkovi i tapšanje po ramenu, stoga sam se ove godine odlučila na novi način rada. To što radimo ne moramo  pokazivati cijelom svijetu.

Šta radimo? Upoznajemo nove ljude, novu kulturu, običaje, njihove muke i strahote Došli u Evropu, zemlju spasa. Da li je to tako?

Velik je korak napustiti domovinu, otići u nepoznato, “trbuhom za kruhom”. Doći u zemlju odakle  bježe mladi , ne od rata, ali  bježe. Da nam je stanje bolje, ne bi narod masovno odlazio, ali eto. Uostalom, neka našeg naroda i u inostranstvu. Drugačije  ne bismo jeli njemačke  “čokolade”.

Ljudi se žale na nezaposlenost, kažu nema perspektive kod nas. “Kako ti imaš snage da radiš toliko “?  Pa zato  što mislim da je ”Porodica je najviše bogatstvo” pa ako je tako, a tako je za mene. Da je pustim da se raspadne, rasprši ko biser sa veze na kojoj se nanizan. Borim  se da se to ne desi.

Mladi se žale  nema posla, perspektiva nikakva.

Kakva nezaposlenost, kakva slaba perspektiva? Previše smo se ulijenili. Nekako, za sve što se dešava, uvijek krivimo nekog drugog.  Nećemo se promijeniti nikad, ako ne počnemo od nas,  od sebe, naravno? Pusti ti to što je Amra  zaposlena  preko veze, što mu je babo  neko i nešto, što je Harun dao 5000 eura za  posao, digni se, počni  raditi, ne daj pare nikome, pokreni se i uspjeh neće izostati. Ništa se ne mijemja  preko noći. Mijenjajući  sebe , mijenjaš svijet oko sebe.

Sjećam se sebe, birala sam stvari koje mi ne trebaju da odnesem tim unesrećenim ljudima  koji su pobjegli od kuće da spasu glave.  Radila sa po dvoje troje ljudi radionice o predrasudama i diskriminaciji.  Sad sam evo okružena ljudima koji  pišu projekte, dobijaju ih, od njih žive i oni, a i oni koje nazivamo krajnim korisnicima.

Sve više, nažalst, mladih traži utjehu u kafićima, konzumirajući alkohol, cigarete, sve više  očekuje dobit u kladionicama, a kad izgube,  smiraj traže u  drogama- da zaborave sve i osjete”sreću”.

Činjenica je da ljudi  traže utjehu na pogrešnim mjestima, i da ta “utjeha” koju oni nađu zbog dobrog  provoda i uloga na Barselonu, kratko traje.  Nosi grozne posljedice. Prava sreća se nalazi u sebi, kad pomogneš  nekome, učiniš dobro, naučiš nekoga, uputiš ga na put uspjeha bez navodnika. U sreći i uspjehu drugih se krije i sopstvena  sreća.

Nebitnim stvarima i ljudima pridajemo veliki značaj, a one koji to zaista zaslužuju, bacamo u sjenu. Sistem vrijednosti kod ljudi  se uveliko promijenio.

Uspjeh nije samo lajk. Nije dobar auto ili kuća.  Uspjehom,  ne smatrajmo  materijalnu dobit. Uspješan znači biti sretan. A biti sretan znači posjedovati zdravlje, porodicu, vjeru, dobrog prijatelja i imati odgovore na pitanja koja će biti na ispitu jednoga dana.

Podijeli