Posljednje izbore dočekao sam veoma skeptično i po prvi put u dilemi, da li glasati ili ne. Sve već oprobano. Jedna priča za Sandžak, druga za Beograd, pa još ako su u koaliciji sa vladajućom opcijom počinje posebna priča. Sva prava imamo, uživamo, a u Sandžaku  sve manje omladine, jer se mladi masovno iseljavaju.

Jedini kandidat koji je bio politički neoproban je kandidat BDZ-a, muftija Muamer Zukorlić. Nije mi budio nadu, ali mi je pobio svaki argument da ne izađem na izbore. Tako je i bilo, izašao sam i dao  svoj glas BDZ-u i njemu. Dobili su dva kandidata, umalo tri. Još dosta je ljudi, znači, mislilo kao ja. Postao je parlamentarac. Odmah nakon toga ulazi u koaliciju sa vladajućom strankom pri čemu opet bivam na ivici razočaranja. Opet ista priča, pomislio sam. Ali, nastavio sam da redovno pratim njegov rad u Skupštini. Sumnja se pretvarau  rađanje prve nade. Radost!

Prvi govor uvaženog Muftije pratio sam sa tremom i očekivanim razočaranjem, međutim, on sav svoj, uspravan, dominantan, siguran i sa istim zanosom kao kad sam ga slušao na mnogim tribinama širom Sandźaka iznosi iste  stavove i sprovodi politički program BDZ-a, koji sam imao prilike pročitati prije izbora. Zahtijeva smanjenje poreza i ukidanje istog za gazdinstva iznad 1000 m nadmorske visine, trazi auto put, aerodrom, i to sve punim glasom, da cijela Skupština odleže od njegovog glasa, a naspram njega sjede resorni ministri, premijer i ostali. Oni potvrđuju njegove stavove i ideje, i daju rokove realizacije. Premijer je jednom prilikom u Skupštini govorio o Bošnjacima, koristeći čas termin musliman, čas Bošnjak. On kulturno, bez snihodljivosti, zahtijeva da kada se o njegovom narodu govori kao o naciji, koristi termin Bošnjak, jer musliman moźe biti bilo koji pripadnik druge nacije. I premijer sa poštovanjem prima njegovu sugestiju.

Bošnjaci po prvi put imaju svog zastupnika koji nije kao kameleon da se prilagođava Beogradu. Srećan, skacem ispred televizora. Bošnjaci treba da su sretni, jer dok god ovaj čovjek bude ovako govorio, za nas ima, što bi stari rekli, selameta. Dolazak novog premijera dočekao sam u strahu. Šta će uraditi sad? I naravno nije nas razočarao, ostao je dosljedan svojim stavovima i svojim vjerskim ubjeđenjima. Nije ni tu poklekao.

 Od tada ga gledam kao svog lidera u kog nemam ni trunku sumnje. U čovjeka za kojeg znam da neće razočarati svoj narod. Koji se trudi da u ovom mrklom mraku upali svjetlo nade. Posebno za omladinu koja odlazi. Koji se bori, kao lav među hijenama, za njihovo slobodno obrazovanje, slobodu misli, govora i mogućnost školovanja bez torture u svom kraju. A ko je pratio Skupštinu i medije ovih dana vidio je da to nije bilo nimalo lahko. I hvala milom Bogu opet je uspio. Oslobodio je obrazovanje ne samo za svoj narod, već i za srpski narod.

Čestitam ti, moj lideru, vječiti moj muftijo, neka ti dragi Allah podati svako dobro i da snagu za borbu koju vodiš.

Ismet Čarovac