Piše: Prof.dr Mustafa Fetić

Reče mi, moj dragi prijatelj, nakon pročitane kolumne, da ona, ustvari, odslikava trenutnu muslimanku nemoć i učmalost, prikazanu kroz historijsku prizmu velikih uspjeha i slave rane muslimanske zajednice. Napiši, ahbabu moj, veli mi on, kuda  idemo danas, kakav je naš hal, i aktuelizuj stanje i položaj muslimankog korpusa u ovom nepredvidivom svijetu stalnih i ubrzanih prmjena. Pomislih u sebi, lijepo rečeno, od strane čovjeka koji očekuje odgovor i  to onaj pravi, argumentirani, optimalni, poput žica na gitari, koji će uvjeriti radoznale a neopredijeljene dići na noge. Ali to baš i nije jednostavno. Ipak, valja nastaviti. Ispih još jedan gutljaj jutarnje kahve, i prionuh na posao. Uzgred, prisjetih se riječi mudrog Dželaluddina Rumija: ”Ko traži prijatelja bez mahane, neće ga naći”. Ahbabu moj, ja samo povrđujem ovo Rumijevo pravilo o ljudskoj slabosti i nemoći. Savršenstvo pripada jedino Uzvišenom Bogu, a ljudske kreacije su po pravilu uvijek manjkave i skolone dopunama. Evo, pokušaću da svojim skromnim perom odgovorim na tvoje razumne zahtjeve.

Krenuo sam od historije i to one naše – slavne, istinite i ponosne. A ona, historija, učiteljica je u životu onih koji je poštuju i razumiju. Uzvišeni Bog je u Svojoj poslednjoj objavi, više od četvrtine govora i poruka, usmjerio na historijska dešavanja prijašnjih naroda, kako bi, veli On, bili pouka za one koji pameti imaju. I mi, danas pravimo analizu i presjek stanja muslimanskog Ummeta, u svjetlu historijskih činjenica, a koje idu u prilog nove muslimanske renesanse.

Današnje stanje muslimanskog svijeta puno je apsurda, nelogičnosti i zastrašujućih prizora. Dok gledamo i slušamo medijska nadmudrivanja i zajapurenost belosvjetskih moćnika i političara o dostignućima savremene demokratije oličene u univerzalnim ljudskim pravima, slobodi vjeroispovijesti, pravu na dostojan život, pravu na obrazovanje i liječenje, pravu na čistu ekološku sredinu i okruženje, pravu na mir i sigurnost  svoje porodice, pravo na svoj dom i privatnost, pravedna raspodjela prirodnih resursa, i tako redom, na drugoj strani, u realnom svijetu koji nas okružuje, imamo neviđenu dramu ljudi, koja se da tuga bude veća, medijski prenosi i prati iz sahata u sahat. Nakon Arapskog proljeća, koje je obećavalo više demokratije i slobode za napaćene i potlačene islamko-arapske narode, a kojeg su pompezno podržavali promoteri demokratskih vrijednosti na Zapadu, sudionici smo rijeka imigranata koje kuljaju i bježe u nepoznatom pravcu, ostavljajući sve za sobom, i zemlju i kuću, i svoju rodbinu i svoju mahalu, sve ono što su desetljećima mukotrpnim radom sticali.  Zašto je to tako? Zašto muslimanski narodi ne mogu biti slobodni i zašto se sukobi vještaki izazivaju baš u njihovoj avliji? Boje li se, možda, muslimankih Univerziteta, nobelovaca, akademika i profesora? Zbog čega ovoliki strah i panika koji se plasiraju kroz islamofobiju i terorizam, a u ime svjetskog mira i demokratskih sloboda? Da li je muslimanska krv podjednako važna i bitna kao i krv drugih naroda i zajednica na ovoj Planeti? Ili je možda prevelik procenat muslimanskog priraštaja u odnosu na natalitet ostale svjetske populacije? Da li muslimani posjeduju neke vrijednosti, koje ovi drugi, istinski, nemaju, a žude za njima?

Raskorak je evidentan, sukobi su sve prisutniji, riječ i dijalog zamijenjeni su prijetnjom, ratom i oružjem. Muslimani u svijetu, pa i Bošnjaci, moraju pokazati i dokazati da vole slobodu, da je čovjek najbitniji resurs, da su dijalog i kompromis put rješavanja problema, da se trebaju pružiti podjednake šanse svim ljudima u poslu i obrazovanju, da treba pomagati i osnaživati slabe i potlačene, da prirodne resurse u svijetu treba pravično i racionalno koristiti. I konačno, da čovjek poštuje čovjeka ljudski, humano i dostojanstveno. Muslimani kao narod i kao Zajednica posjeduju kroz svoj naučno-civilizacijski diskurs univerzalne vrjednosti koje su ih proslavile kao moćnu i respektabilnu  kulturu koja za nepunih sto godina dosegla do današnje Španije i zakucala na vrata u srcu Evrope. Nauka, tolerancija, suživot, rad i naučno istraživanje, umjetnost i kultura, vjera i pravednost, bili su ideali koji su vodili muslimane i činili ih vitalnim, jakim i zajednicom punom poštovanja i uvažavanja. Pripadnici muslimanskih naroda širom svijeta imaju upućen poziv koji ih čeka do Sudnjega dana, da neprestano mijenjaju sebe i svijet oko sebe na putu dobra i čestitosti. Završavam kur'anskom porukom: ” Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne počnemijenjati.”

Podijeli