Piše: Prof.dr Mustafa Fetić, Novi Pazar

Prvi kur'anski imperativ upućen ljudskom rodu, a prvenstveno muslimankoj zajednici, glasi ”uči u ime Boga koji stvara…”[1] Ovaj Božanski zahtjev je općenitog karaktera i tiče se svakog pametnog, zdravog i sposobnog čovjeka. Ove riječi odrediti karakter i snagu narastajuće islamske kulture i civilizacije. U povijesti se ne bilježi period niti momenat, da na jedan posve čudesan i jedinstven način, nomadski arapski narodi i plemena predvođena islamskom porukom, iskažu toliko žara, energije i poštovanja prema knjizi, nauci i znanju uopće.

Za manje od stotinu godina muslimani su, zahvaljujući kvalitativnom odnosu prema naučno-istraživačkom radu, obrazovali najsloženiji i najrasprostranjeniji društveni poredak koji je svijet do tada vidio. Sa velikim prosvjetiteljskim žarom i duhom da progresivno mijenjaju svijet na bolje,  muslimanski učenjaci i misionari pronose baklju znanja na sve strane tadašnjeg civiliziranog svijeta. Istodobno moćna rimska imperija, te kršćanska i budistička naučna stremljenja su bila spora i sterilna. Kroz samo dva stoljeća, na ogromnom prostranstvu od Kine do Pirineja, razvio se prepoznatljiv koncept kulturno-obrazovnog i duhovnog poimanja svijeta i života. Baš tada, a na temeljima primarnih izvora Islama, razvio se i sazrio ensciklopedijski profil muslimanskog intelektualca, a koji otvara vrata i ide u susret drugačijim naučnim koceptima i formama, filtrirajući ono što je neosnovano, nelogično, i bez valjanih naučnih argumenata. Ranu muslimansku renesansu obilježila je plejada svjetskih mislilaca i enciklopedista sa Istoka, a koja će svojim naučnim doprinosom sa svakda zadužiti ljudski rod. Temelje modernoj medicini, filozofiji, sociologiji, matematici i pjesništvu, udarili su: Ibn Sina(Avicena), Ibn Rušd(Averoes), Ibn Haldun, Ibn Hajam, El Biruni, El Farabi, El Gazali, Ibn Betuta i ostali velikana naučne scene toga vremena.

Primjer poštovanja naučne misli i učenjaka se bilježi iz vremena znamenitog halife Haruna Er Rešida i poznatog veikana u nauci imami Malika. Pri povratku sa hadža halifa je svratio u Medinu s namjerom da blagonakloni uvaži čuvenog alima imami Malika koji je redovito držao predavanja vjernicima. Poslao je izaslanika ovom vrsnom učenjaku da dođe halifi i održi predavanje kako bi se i halifa okoristio njime. Imami Malik je odlučno odbio zahtjev poznatim riječima koje će ostati uklesane u historiju: ”Nauci se na noge dolazi, a nauka ni za kim ne ide”. Halifa je savladao vladarski ponos i otišao Imami Maliku kako bi čuo njegovo predavanje.

Naučno-obrazovna revolucija koju je iznjedrila muslimanska elita ranog Islama postala je oslonac i platforma evropskog prosvjetiteljskog i reformatorskog pokreta Humanizma i Renesanse. Otvorenost muslimanskih mislilaca i tadašnje svekolike naučne elite prema Antičko-Grčkoj naučnoj misli, te komentari i tumačenja poznatih djela eminentnih Grčkih filozofa, poput Aristotela, Sokrata i Platona, u bitnome su uticali na formiranje cjelovitog pogleda na svijet i univerzum. Evropa je razumijevala Aristotelovu filozofsku misao jedino uz pomoć komentara slavnoga Ibn Rušda. Ova autentična snaga naučne misli i poleta koju su gajili mladi ali predani muslimanki naučnici prenijeta je u dubinu Osmanskog carstva, da bi kasnije velikim osvajanjima balkanskih zemalja bila prenijeta i do Bošnjaka, a koji su je prihvatili zajedno sa dolaskom islama na naše prostore. Tako su Bošnjaci postali narod knjige i nauke, uz poštovanje i obavezujući odnos kao Božije naredbe. Najvjerniji svjedoci ovog predanog odnosa prema nauci i znanju u cjelosti jeste podizanje Medresa i mekteba u svakoj kasabi i bošnjačkoj mahali. S toga je u tradiciji i kulturi Bošnjačkog naroda učenje, izgradnja odgojno-obrazovnih ustanova, poštovanje i uvažavanje učitelje i profesora, te povjeravanje emaneta i odgovornih poslova stručnim i sposobnim ljudima.

[1] Kur'an, sura, El Alak, 1-5.

Podijeli